+385 (0)21 671 348 / +385 (0)98 949 0799 / info@explora.hr

Na tragu La Divine

Proljetna nedjelja u Parizu. Grad se polako budi, a ja ga sagledavam kao pozornicu za moj omiljeni citat: Nije savršenstvo otići u jednu krajnost, nego istovremeno dotaknuti obje. Pariz uvijek nalazi načina dotaknuti obje krajnosti istovremeno: sloboda i kolonijalizam, avangarda i tradicija, izvrsna hrana i negacija higijene. Ovaj sudar krajnosti dio je karizme koja privlači upravo osobite ljude. Najčešće su dolazili na kratko, a ostajali zauvjek.

Danas sam krenuo za tragom žene koja se preselila u Pariz da bi ovdje proživjela zadnju dekadu svog života. Operna diva koja je u umjetnosti i u privatnom životu doživjela blagoslov i prokletsvo onih dragocijenih trenutaka kada smrtnik dotakne obje krajnosti istovremeno. Odlazim pod prozor pariškog stana Marije Callas u aveniji Georges Mandel. 

Prisjetim se pred polazak čestog pitanja onih ljudi koji ovaj grad nisu imali prilike upoznati: koliko vremena treba za vidjeti Pariz? Nastojim izbjeći odgovor. Moji česti posjeti Parizu privilegija su koja me oslobađa od zadržavanja uz najpoznatije znamenitosti kako bih tragao za tajnim i skrivenim draguljima ove ogromne metropole. A na vremenskoj crti, ova istraživanja nemaju kraja. Stoga prešućujem odgovor. 

Svjesno ili ne, odabirem proći pokraj Eiffel-ovog tornja do palače Chaillot na suprotnoj obali Seine. Tada ću biti u neposrednoj blizini mog odredišta. Probijajući se kroz gomilu turista stigoh na Trg Trocadero. Trg se nalazi iza palače Chaillot, a u jednoj od šest avenija koje se ovdje sastaju adresa je koju tražim. Pravo je olakšanje skriti se od buke razdraganih i oduševljenih turista u sjenovitu tišinu Avenue Georges Mandel. Koračam ubrzano, svjestan kako mi očekivanja rastu. Pred ulazom u zgradu na broju 36 nalazi se spomen ploča. „Ovdje je 16. rujna 1977. preminula Maria Callas.“ Ništa više. Stan je prodan jednom arapskom bogatašu; nema muzeja, nema mjesta za obilazak, nema poprsja ili nekog sidra za koje bi se uhvatilo moje sjećanje na lik i djelo La Divine. Nema ničeg osim zgrade sa spomen pločom. Prevladam početno razočaranje. Shvatim da griješim. Ovdje ipak mora postojati nešto vrijedno dolaska. Prepustim se ugodi proljetnog jutra i razmišljanju bez žurbe, a pogled mi odluta po pročelju zgrade. 

Činilo mi se da sam ovdje, pod prozorima osamljenog gnijezda Marije Callas, malo bliži razumijevanju njenog enigmatičnog lika. Ipak, osjetim žal što barem jednom nisam imao priliku vidjeti La Divinu na sceni, biti u publici, čuti uživo nešto od onog što je ostalo zabilježeno na škriputavim, tehnički jako oskudnim snimkama. Priuštim sebi poslušati snimku slavne arije Casta Diva iz opere Norme (mp3 playeri su zgodne malene naprave). I dok sam lutao pogledom po prozorima njenog stana, iz slušalica se izliju zvuci orkestra, pa uskoro i glas Dive assolute. Čarolija krene … 

Norma je vrhovna svećenica galskog naroda u vrijeme upada vojske Starog Rima u njihove zemlje. U ovoj ariji moli Casta divu (Čistu boginju) za pomoć u borbi protiv osvajača, istovremeno krijući da je rimski general već osvojio njeno srce. Proživljava duboki raskol između dužnosti prema svom narodu i odabraniku svoga srca kojemu je rodila djecu. Teški dani samoće koje je Marija Callas proživjela u svom pariškom stanu kao da sadržavaju tragični eho uloge koja ju je proslavila. Nagovijestila je boju tih svojih pariških dana u rečenici: „Najprije sam izgubila glas, onda stas, a na koncu i Onasisa.“ Snimka njenog glasa na mjestu gdje je nekoć vjerojatno gledala u baš ove krošnje divljeg kestena ostavlja poseban dojam, vjerojatno najbliže onom neostavrenom snu: vidjeti i čuti La Divinu na sceni. 

Nakon tih nekoliko minuta sanjarenja osjetih upitan pogled s jednog od prozora zgrade. Starica me primjetila i vjerojatno ju je zanimalo koji je motiv mog zadržavanja. A možda je, naviknuta na novinare i fotoreportere koji su vrebali 60-ih i 70-ih godina njenu slavnu susjedu, shvatila. Smeten osmjeh na mom licu izvukao je prijazan i topao osmjeh razumijevanja na njenom. Ipak shvaća … Zatim krenem niz ulicu, ostavljajući ovo mjesto iza sebe prepun različitih i uskovitlanih osjećaja. Odlazim na slavno pariško groblje Pere Lachaise. 

Nakon vožnje podzemnom željeznicom linijama broj 3 i broj 9, stigoh do groblja. Ovdje nisam očekivao naići na sve one proljetne boje koje su okitile Pariz. Očekujući sumornu i tužnu atmosferu groblja, a gledajući u svo šarenilo cvijeća i sve nijanse zelene u krošnjama, shvatih da priroda ne poštuje ograde koje mi podižemo – i groblja imaju svoja godišnja doba. Neko sam vrijeme tražio mjesto na kojem se nalazila urna slavne sopranistice. Mape za lakše snalažanje po ovom posljednjem počivalištu velikana zaista su nepregledne. Prolazeći pokraj nadgrobnog spomenika s imenom Honore de Balzac prisjetim se dubokog dojma kojeg je na mene ostavio roman Eugenie Grandet. Slike i dojmovi još nisu potpuno izblijedjeli. Sjećanja su prekinuta jer u blizini pronađem mjesto koje tražim. 

Nakon smrti La Divina je kremirana, a urna položena ovdje. Navodno je bila ukradena, pa pronađena. Tada je odlučeno ispoštovati posljednju želju pokojnice, pa je pepeo prosut po Egejskom moru. Gledajući u mjesto na kojem se nalazilo pepeo La Divine poslušam ariju Vissi d'arte iz opere Tosca. Tosca je operna pjevačica koja pokušava spasiti voljenog Maria od policijskog premlaćivanja u zatvoru. Za oslobađanje Maria inspektor Scarpia traži da mu se Tosca poda. Ona ga preklinje, u ovoj ariji posljednji put, da joj pomogne ne tražeći takvu žrtvu. Kazuje mu da je živjela čisto, za svoju ljubav i za svoju umjetnost. Moli ga da je ne tjera na izdaju svega onoga za što je živjela i živi. 

Na tom mjestu i pod dojmom istinitosti njene interpretacije za mene je nestala svaka sumnja: Marija Callas je poput Tosce živjela za svoju ljubav i za svoju umjetnost. Kroz svaku od uloga ostavila nam jedan dio svog životnog iskustva i svojih proživljavanja. Ovdje se Marija Callas razdijelila u mom srcu na dva bića: La Divina Callas, biće umjetnosti koje će živjeti sve dok se budu slušale snimke njenih nastupa. Drugo je biće Marija, žena koja počiva u Egejskom moru. La Divina je jedna krajnost, ona uporna i nepopustljiva diva svjesna svoje snage i vječnosti. Maria je druga krajnost, krhka i nesigurna žena koja je bez uzvraćene ljubavi uvenula.

X