+385 (0)21 671 348 / +385 (0)98 949 0799 / info@explora.hr

Pad Carigrada

Noa je carigradsko dijete koje je vrtlog sudbine donio na zidine Grada u vrijeme turske opsade. Ovo je njegova životna priča.

Priča koja je pred vama sažima u sebi moje osobno iskustvo, moju tragediju koju sam podijelio sa Zapadom i svijetom u cjelini. Zovem se Noa i rođen sam u Carigradu 29. ožujka 1432. Moj životni put stopio se sa sudbinom mog rodnog grada. Ustrajna, teška i krvava borba za opstanak, puna izdaja i razočarenja, hrabrosti i žrtve, na kraju je zapečaćena teškim porazom. Porazom koji je označio ne samo nestanak Rimskog carstva, već i kraj Srednjeg vijeka u Europi. Naš je poraz omogućio konsolidaciju Otomanskog carstva koje će postati najveća opasnost za kršćanske narode Starog kontinenta. Svi ovi važni događaji mene su posebno jako potresli jer su posljedica ambicija i odluka čovjeka po imenu Mehmed rođenog svega 250 km zapadno od rodnog mi Carigrada, a istog onog dana kad sam rođen i ja.

Djetinjstvo sam proveo unutar moćnih carigradskih zidina igrajući se na poljima između sela koja su sačinjavala slavni i ponosni Grad. Trčao sam tržnicom dopuštajući snažnim mirisima voća da me omame. U suton bi odlazio, unatoč zabrani mojih roditelja, do velike crkve Aja Sofija i zajedno s prijateljima promatrao njenu ogromnu kupolu, svijet koji ulazi u njenu zlatnu unutrašnjost, slušao razgovore u kavanama oko nje. Igrali smo razne igre na prostranom Hipodromu, izloženi čudima Starog vijeka od kojih smo najviše pažnje i dječje radoznalosti poklanjali egipatskom obelisku. U mašti su rasli likovi faraona i careva, trgovačke rute i daleka mora, obale koje smo zamišljali i gradovi čija imena nismo znali. Mrak bi označio vrijeme povratka kući, krivnju zbog odlaska predaleko od sigurnosti doma i vrijeme kad ću nakon večere biti poslan u postelju, vrijeme snatrenja o slavi prošlosti kada je moj Grad bio prijestolnica svijeta. Jutro je donosilo prisluškivanje razgovora starijih, teme koje ne razumijem i koje se u mojoj dječjoj glavi preoblikuju u neki čudni svijet opasnih neprijatelja, brojnih vojnika koji govore nepoznatim mi jezikom jednako kao i oni vojnici koje naš Car poziva u pomoć. Danas se sa sjetom sjećam svog djetinjstva jer sve što sam čuo tada bile su za mene samo priče. Bilo mi je dostatno pogledati u moćne zidine moga Grada i mirno bih utonuo u san. Puno toga nisam razumio, a tako je čini mi se i danas.

Proljeće je 1453., grad je čudno utihnuo, strah se može osjetiti u pogledima ljudi, u prigušenim razgovorima trgovaca, na licima žena koje obilaze rodbinske adrese. Prije nekoliko dana napunio sam 21 godinu, baš kao i moj 'brat po danu rođenja' turski sultan Mehmed II. Osjećam da smo na neki način bliski, da smo uistinu poput braće, i volio bih razgovarati s njim. Sigurno bih mu uspio objasniti koliko dobrih ljudi živi u mom gradu. Spomenuti ga na muke koje smo otrpjeli u posljednjih nekoliko godina zbog kuge koja je odnjela gotovo polovicu naše braće, roditelja, susjeda, trgovaca, pomoraca i političara. Otkiti mu koliko puno snova i uspomena smo vezali za velebne palače, uske uličice, kupole crkvi i stare, visoke zidine našeg Carigrada. Puno kasnije u mom životu sjetno ću se sjećati ovih razmišljanja. Nasmijavat će me naivnost koju sam kao momak od 21 godinu još uvijek nosio u srcu. Sada stojim naoružan uz zapadna gradska vrata, a turska vojska okuplja se oko mog Grada. Opsada je počela.

U Carigradu živi oko 40 tisuća ljudi od čega svega pet tisuća žitelja i dvije tisuće stranaca može nositi oružje. Ipak, veliku vjeru poklanjamo u položaj Grada kojemu neprijatelj može prići samo sa zapada. Naša flota sigurna je u luci u Zlatnom rogu, tom dugom zaljevu koji nas štiti sa sjevera. Povezali smo lanac na ulazu u Zlatni rog, vezali ga drvom iz okolnih šuma da pluta i brani ulaz neprijateljskim brodovima. Imamo i najsnažnije gradske zidine svijeta, imamo i vješte vojnike iz Genove, a očekujemo i prodor snažne kršćanske vojske koja bi trebala Turcima doći s leđa. Naime, naš je mudri Car poslao pismo Papi moleći ga za pomoć, a ovaj je bez sumnje već okupio i vojsku i flotu koja će obraniti kršćansku metropolu na Bosporu. Ipak, gledajući prema zapadu polako mi u srce ulazi strah.

Vojska osmanlijskog sultana sigurno broji sto tisuća vojnika. Među njima su i strašni Janjičari čiji broj ne znam. Među njima je i srpska konjica koju je poslao Đurad Branković. Pogledavam u lica poznatih i nepoznatih mladića oko mene i vidim strah u očima, strepnju i iščekivanje prvog napada. Među nama ima i starijih ljudi, čak i onih potpuno sijedih čija je fizička snaga odavno okopnila. Svim dijelimo istu sudbinu, svi nadvladavamo iste strahove i svi smo svjesni da osim otpora očajnika i slijepe hrabrosti nemamo ništa. Odlučni smo do zadnjeg trenutka braniti svoj grad i svoje pravo na mjesto pod suncem.

Tri dana sam pogledavao preko zidina, pokušavao razumjeti strategiju grupiranja turskih trupa, a onda je danas, 5. travnja konačno počeo napad. Na pučini oko Carigrada prijeti više oko 130 turskih ratnih brodova, na sjevernim obalama Zlatnog roga baš kao i na zapadu Turci gomilaju masivne topove. Kasnije sam saznao da je najveći top za njih napravio Mađar Orban i da je dug više od 8 metara. Vuklo ga je 60 volova i 400 ljudi pred naše zidine. Ovaj monstrum, sijač razaranja i smrti, baca kamene kugle teške skoro 300 kg s daljine od kilometar i pol pogađajući naše zidine. Čujem zapovjedi o pregrupiranju radnika i popravljanju zidina nakon svakog udara. Sva sreća što Turcima treba gotovo tri sata da ponovo napune top. No, tišina je prekinuta, bitka je počela, i sam Bog zna što će biti s nama. Iako se bojimo, nekako nam je lakše imati pred sobom protivnika, odmjeravati mu snagu, vidjeti da naše zidine mogu izdržati nalete topova i vojnika. Da, lakše je boriti se nego li iščekivati borbu jer u tom iščekivanju strah zavlada, raste i grana se.

Borimo se već pedesetak dana. Bliži se kraj svibnja, a naše su zidine oštećene na puno mjesta. Poginulih i ranjenih, umornih i naporima iznurenih branitelja Grad je pun. Zaboravljamo tko je Grk, a tko Talijan, tko svečenik, a tko mladi trgovac, … svi su na gradskim zidinama. U daljini, uz sjevernu zidinu vidim komešanje naših vojnika. Kao da se neka vijest širi, kao da kazuju nešto strašno jedan drugome. Taj val komešanja polako mi prilazi. Ne bojim se više ničega, ali me čudna zebnja muči oko srca jer vidim da oni preko kojih je prešao taj novi i čudni val nekako tonu, mekšaju, popuštaju. Konačno saznajem vijest. Teško je ranjen Giovanni Giustiniani, vođa trupa iz Genove koje su bile možda i najsnažnija vojska među nama. Nastaje panika, strah ulazi u srca i obavija lica mojih sugrađana. Već smo teško potreseni jer je sultan Mehmed II prebacio svoje brodove preko brijega Galata u Zlatni rog zaobilazeći tako naš lanac. Istina, uspjeli smo otkriti lokaciju tunela koje su Srbi kopali pod našim zidinama. Vješto smo im presjekli put i spalili ih pod zemljom. Dvojica zarobljenih su mučena te noći. Krici su odzvanjali gradom, očajnički krici nadljudske snage, bolni, užasni. No, otkrili smo tajne lokacije ostalih tunela i vrlo skoro smo presjekli put poturicama koji su ih kopali. No, sada jedan dio vojske bježi prema luci i brodovlju. Bez snažnog vođe kakav je Giustiniani, nemaju snage ni hrabrosti boriti se s Turcima. Sljedećih nekoliko dana nisam spavao, oslabljena vojska sve teže brani zidine, puno je radnika ranjeno ili stradalo, pa se zidine ne mogu obnavljati dovoljno brzo. Gotovo bez svijesti se borim kao i moji hrabri, poznati i nepoznati suborci. Misli su utihnule jer smo svi negdje duboko u sebi postali svjesni da će Grad pasti.

29. svibnja 1453. popustila je obrana na malim gradskim vratima koja smo nazivali Kerkaporta. Janjičari su upali prvi i krenuli u završni obračun. Puno godina kasnije saznao sam u jednoj kavani da je car Konstantin XI skinuo svoj purpurni plašt i jurnuo u bitku. Tijelo mu nisu pronašli. Turci su se slili niz Mese, našu glavnu ulicu sve do crkve Božanske mudrosti. Navodno je moj 'brat po rođendanu' na konju ujahao u njenu velebnu unutrašnjost. Pitam se što li misli sada, kada je pod najljepšom kupolom na svijetu. Grad je pao.

Pljačkanje je trajalo tri dana, ljude su ili sasjekli ili grupirali prema možebitnoj cijeni na tržnici robova. Ja sam se skrio u meni poznata skladišta neposredno blizu roditeljske kuće. Nikada nisam saznao što mi je s roditeljima, braćom i sestrama. Prvu noć nakon upada, dok su Turci bili zaokupljeni histerijom pljačkanja uspio sam pronaći oštećeni dio zidina, provući se kroz pukotine i ispod sebe sam ugledao ponor dublji od pet metara. Skočio sam. Uganio sam nogu i slomio zglob lijeve šake.

Malo je ljudi ponovilo moj poduhvat. S nekima sam se susreo i bježali smo zajedno prema zapadu. Koristili smo noć, šumske putove i na kraju, s Peoponeza smo isplovili prema Italiji. Nakon dvije godine konačno sam stigao u Ravennu. Tu sam odlučio provesti ostatak svog života. Jedan me vlastelin uzeo za konjušara. Zovu me Noa Carigradski. Ravennu sam odabrao zbog mozaika koje sam ugledao u crkvama ovoga grada. Podsjećaju me na moj rodni Carigrad. Ponekad ušetam ovamo u suton i dopustim bujici sjećanja da me ponese u ono sretno vrijeme mog djetinjstva. Ne znam jesu li Turci uništili zlatne mozaike Aja Sofije koje sam kradomice i dječje radoznalo volio gledati. Ne znam sudbinu mojih najbližih, mojih susjeda i sugrađana. Preplave me osjećaji, nemoć i sjeta koju rađa. Tada znam da sam malen pod zvijezdama i da je križ uspomena koji nosim velik. Utjehu pronalazim u hrabrosti koju smo pokazali. Ponosan sam jer smo se zaista borili za naš Grad do samog kraja. Kao i svaki čovjek, ne vidim budućnost. Čekam svoj trenutak odlaska pred Boga u zemlji koju sam zavolio, no koja nije moj dom. Nadam se da nijedan mali čovjek poput mene neće iskusiti isto što i ja … drugima govoriti ne znate vi što znači ubiti grad.

Napisao Siniša Viđak
Objavljeno u magazinu Optimist

X