Njeno ime je Turska

Ljubavno pismo poslano na 80 milijuna adresa Napisao Siniša Viđak

Okružuju je mora sa zapada, juga i sjevera, a gorde planine s istoka. Privlači uz svoje skute puno država: Grčku i Bugarsku, Gruziju i Armeniju, te Iran, Irak i Siriju. Turska je spokojna u svojim širokim i plodnim anatolijskim dolinama, djevičanski zelena uz Crno more i vatreno temperamentna na južnim obalama Sredozemlja. Šepuri se svojim antičkim gradovima kojih je više nego li u koljevci Zapada, Grčkoj. Skriva svoj mistični identitet iza kupola i minareta kojih je ovdje više nego li u Arabiji. Kada prvi put zakoračite njenim selima i gradovima susrećete ljude koji su iznenađujuće uredni i vrijedni. Njihova nepatvorena gostoprimljivost svakog stranca pretvara u prijatelja. Jedino što morate dati zauzvrat je odgovor na sramežljivo postavljeno pitanje: Do you like Turkey?

Sviđa li mi se Turska? Jednostavno postavljeno pitanje koje traži jednostavan odgovor. Odmah bih viknuo Yes! Ali, ono što sam počeo osjećati prema njihovoj zemlji ne stane u ovu površnu anglosaksonsku frazu. Želio bih kazati puno više. Želio bih Turcima objasniti da u duši čovjeka s jugoistoka Europe njihova zemlja pjeva tajanstvenu, ali poznatu melodiju. Želio bih kazati da ovdje ostajemo iznenađeni ljepotom prirode, da u nevjerici gledamo obilje kulturne baštine, da je za nas ovo prostor koji nam otapa brojne predrasude. Turski jezik ne govorim, i sve ono što bih mogao kazati o Turskoj ostaje neizgovoreno. Njihovo bojažljivo iščekivanje mog odgovora nagradim s kratkim odgovorom: Çok güzel! (Jako je lijepa).

Zaista ne mogu proniknuti u tajnu njene ljepote, no slutim da se krije u nevjerojatnoj razigranosti reljefa i iznimnom šarenilu kulturnog nasljeđa. Dodajte ovome bogatu gastronomiju koja je u cijeloj regiji izvor ljubomore, te cijeli spektar rasa i tipologija ljudi koji ponosno podižu pogled prema državnom stijegu, i eto prve slike o ljepoti Turske.

U Muzeju anatolijskih civilizacija u Ankari u nevjerici zurim u izložene artefakte. Oruđa od kamena i kosti stari deset tisuća godina; prizori lova iz sedmog milenija prije Krista; kipići drevnih boginja oblikovani vještom rukom umjetnika u vrijeme egipatskog faraona Keopsa; zlatni nakit izrađen unazad pet tisuća godina; pločice s prepiskom hetitske kraljice Puduhepe i egipatske kraljice Nefertari. Na ovom mjestu davna prošlost progovara uvjerljivu priču o silnoj civilizacijskoj aktivnosti u prapovijesnoj Maloj Aziji. Sada razumijem suvremene arheologe koji Kini, Indiji, Mezopotamiji i Egiptu dodaju prostor današnje Turske kao mjesto početka onoga što zovemo ljudska civilizacija. Povijest se preoblikuje i mijenja novim otkrićima, jednako kao i naš stav o Turskoj kada koračamo njenim prostranstvom.

Na europskom kontinentu ova zemlja ima tek 3% svog teritorija na kojem, u blizini grada Edirne, Turci svake godine održavaju najstarije sportsko natjecanje na svijetu! Hrvački turnir počinje početkom svakog ljeta od davne 1362. godine. Hrvači koje zovu pelhivan (od perzijske riječi značenja junak) mažu se maslinovim uljem i bore se odjeveni u kožnim hlačama (kisbet). Nekada su kisbet radili od goveđe kože, danas ga rade od kože teleta. Do sedamdesetih godina trajanje borbe nije bilo ograničeno, a sada je limitirano na 40 minuta. Ovaj kratki opis ne dotiče atmosferu, entuzijazam i ozbiljnost ovog tradicionalnog sporta. Vika, navijanje, paralelne borbe na širokim livadama, pa zatim slavlja pobjednika, cakljenje uljem premazane kože. Strast boraca i ponos pobjednika kao i likovanje njihovih navijača neće splasnuti do sljedeće godine i novog turnira. Razmišljam o Janjičarima i pitam se jesu li ovako strašni i odlučni bili i oni dok su koračali prema bojnim poljima zapada i istoka.

Potajno ova je zemlja poprište kolosalnog sukoba, a uvijek iznova otkrivam istinitost tvrdnje da je ovaj mitski prostor omiljena pozornica za nadmetanja Istoka i Zapada. Ovdje se susreću te dvije snažne sile, ovdje se ljube i ratuju, ovdje njihov zagrljaj rađa kreativnu snagu neviđenih razmjera. Upravo odavde isijava energija tog sukoba i širi svoj utjecaj na zemlje i narode regije. Na antičkim obalama Egejskog mora, u Bodrumu, Efezu, Pergamu, Aspendosu ili u Kapadociji, kršćanstvo se obrušilo na poganske religije. U unutrašnjosti Male Azije islam se urezao u kršćanstvo, a u gorostasnom Istanbulu kapitalizam i materijalizam zveckaju oružjem gurajući se u tradicionalnu religioznost puka. Razmak između ovih događaja broji se stoljećima, a njihov konačni utjecaj tisućljećima.

Aja Sofija za mene sažima dušu moćnog Carigrada. Mistična, bogata zlatom, profinjena i silna, ova je nevjerojatna građevina rijedak spomen na nestali Grad. Carigrada ima tek ponegdje u Istanbulu koji ga je prekrio, a ovdje proviruje kao kakav moćni vulkan. Cijelo jedno tisućljeće bio je to grad nad gradovima, predmet zavisti svih naroda i konačni cilj najjačih ratnika. U 23 velike opsade i tko zna koliko manjih, brojni su ratnici otupili svoje mačeve pod ovim carigradskim zidinama. Milenij slave koja je poljuljana samo dva puta: Križari su ušli na prijevaru 1204., a Turci 1453. Pao je Carigrad i radio se Istanbul.

Danas sam pojeo juhu od leće na Misir čaršiji (egipatska tržnica), dodavši malo limunova soka i uživajući u razgovoru s prijateljicom Sabinom koja ovdje živi već dvadeset godina.U jednom trenutku je rekla Znaš, Turci ne znaju mrziti na grčki ili balkanski način. Nije bilo potrebe da dodatno objašnjava svoju rečenicu. Vidio sam joj na licu, u stavu i boji glasa, da je ovo njeno iskreno iskustvo nakon dugog suživota s Turcima. I odmah sam joj povjerovao.

Kontrasti Turske me privlače svojom enigmom, bude moje zanimanje za ovu zemlju, njene beskrajne prostore i drage ljude. I vratit ću se ponovo, jer toliko toga lijepog, slikovitog, dojmljivog i šarmantnog krije ova velika zemlja. I živjet ću s njom dok me nema ovdje, dok sam na nekim drugim putovanjima ili kod kuće. Jer kada budem slušao veličanstveni glas operne dive Leyle Gencer sjetit ću se da je Turkinja. Kada vidim tulipane sjetit ću se da dolaze iz Turske. Kada u šali prozborim Dođoh, vidjeh, pobjedih sjetit ću se da je Cezar to kazao nakon bitke u Maloj Aziji. Kada izgovorim budala, dućan, majmun, jorgovan, pare, alat, čelik, ili višnja sjetit ću se da smo ih 'posudili' iz turskog jezika. Drevni Lidijci su živjeli na egejskom priobalju današnje Turske i izmislili su novac. Njih ću se sjetiti kada opet, i to uskoro, budem kupovao zrakoplovnu kartu za Istanbul. Vama želim ugodan boravak u Turskoj.