Sredozemna kraljica

Sumorne misli Sredozemlja nikle su upravo na onim slikovitim ulicama gradova uz more, ulicama punim života, smijeha, radosti i igre, kakve baš sad čujem u staroj gradskoj jezgri Barcelone. Samoća hotelskih soba posebno je sumorna kada u nju ulazi buka s ulice, jasno dovikivanje i grleni smijeh. Unutar tog kontrasta rođene su sasvim posebne, sumorne misli Sredozemlja.

Otkrio sam ih u svojoj sobi još u ranoj mladosti, u ono vrijeme kada se kod čovjeka rađa i razvija um. Posebno ljeti kada je buka s ulice bila najjača. Otkrio sam ih kasnije u djelima alžirskog Francuza, nobelovca Alberta Camusa. Proživljavam ih često u rijetkim trenucima samoće u nekom Sredozemnom gradu poput Marseilla, Genove, Barcelone. Sustignu me u samoći i jednoličnosti hotelske sobe, kao nekakvo sredstvo ravnoteže za svu onu čar, strast, boje i zvukove koje čovjek iskusi bivajući utopljen u život velikih luka. 

Bučna sjeta kojom me ispunila tišina ove uske, stare i loše namještene sobe u četvrti Ribera natjerala me da žurno izađem na ulicu. Žurio sam u kavanu pokraj Muzeja rukotvorina, čaroban srednjevjekovni prostor dvorišta stare palače i mirisni cortado (kava s vrućim mlijekom poslužena u staklenoj čaši). Ovdje vlada mir jer je još živa uspomena na samopouzdanje Barcelone tijekom stoljeća prije Kolumbova otkrića. Taj samozadovoljni osjećaj prosperiteta kojeg je gradu donijela unosna trgovina po Sredozemlju kao da je ostao zarobljen u fino obrađenim kamenim blokovima koji tvore njene palače, crkve, sjedište vlade, dvor, stubišta i kuće. Iz kamena taj osjećaj zrači na ulicu, na ljude, ispunjava trgove i donosi zadovoljstvo, opuštenost i mir. 

Kofein je razbudio tijelo, a ritam uličnog života um. Šetam kroz Gotičku četvrt dozvoljavajući sebi misli bez zaključka, gledanje bez opažanja, slušanje bez da čujem. To je vrijeme kada čovjek najbolje upoznaje grad, kada upija one dojmove koje samo rijetki znaju uloviti u riječi. 

Casa Ardiaca smjestila se tik uz Katedralu. Jednoličnih zidova prema vanjskom svijetu krije elegantno i ugodno unutarnje dvorište. Prisjećam se palača Firence. Uvijek radoznalo ulazim u čarobni unutrašnjost ovog dvorišta. Pred ulazom se nalazi poštanski sandučić s niskim reljefnim prikazom lastavica i „prilijepljenim“ kamenim kipom kornjače. Duhovito i uvijek zabavno. Unutra je trijem, elegantni stupovi fine obrade, fontana u sredini i stubište koje vodi na otvorenu terasu iznad dvorišta. Razigrani prostor podsjeća me na gracioznu i krhku ženu. Dvorište je prepuno arhitektonske nježnosti. 

Fontana je jedna od onih koje obilježavaju staru tradiciju „jaja koje pleše.“ Svake godine na blagdan Tijelova donose ovamo neoštećenu ljusku jaja i postavljaju je na mlaz vode koji vertikalno prska na vrhu fontane. Ljuska poigrava i vrti se na tom mlazu vode, a tradicija preživljava iz godine u godinu, iz generacije u generaciju. Brojne su tradicije Grada sačuvane. Pretpostavljam da će tako biti i u buduće, jer Katalonci su narod koji poštuje svoju prošlost, tekovine i tradiciju. Nisu skloni zaboraviti da ih upravo to čini onima koji danas jesu. Mudar narod koji prosperira i dobro živi na početku 21. stoljeća iako nisu imali lagodnu i ugodnu povijest, svakako ne onu lišenu političkog ugnjetavanja, ekonomskog izrabljivanja i gušenja nacionalnog identiteta. 

Na trenutak mi se pričinilo kako će moje lutanje po ovom dražesnom prostoru unutarnjeg dvorišta Case Ardiaca ostati obojano mojim mislima o tradicijama Katalonije. Ili o poštivanju kojeg žitelji Barcelone pokazuju za stare običaje, za ples Sardanu i za one neobične, drevne navike poput gradnje kula od ljudi na ulicama grada. No, nije tako. Sparno vrijeme navelo me da uronim dlanove u hladnu vodu velikog bazena fontane. 

Olakšanje i opuštanje prekinuo mi je pogled na zelenu masu koja bezbrižno raste po središnjem kamenom stupu i na kamenim stjenkama fontane. Prepoznao sam zrelu, ni svijetlu ni tamnu boju, sićušne listove koji rastu na ležerno ali simetrično opruženim grančicama. Zapanjila me podudarnost jer sam boju i morfologiju ove biljke već vidio. Ne jednom nego tisućama puta. Radi se o mahovini koja živi u „slatkoj“ vodi. I to ne bilo kakvoj mahovini. Ovo je bez sumnje Vesicularia dubyana, Javanska mahovina. 

Raste u tropskim potocima na otoku Javi, tisućama kilometara daleko od Barcelone. Ali, raste i ovdje, u hladnoj vodi sjenovite fontane. Poznam ovu mahovinu jer je godinama uzgajam u mom kućnom akvariju. Ima estetska i biološka svojstva koja akvaristi priželjkuju: duboka zelena boja stvara kontrast sa svijetlo zelenim listovima kakvi su kod većine akvarijskog bilja. Sićušni listovi (dugi cca 1mm) u kontrastu su s velikim, širokim i mesnatim listovima opet većine akvarijskog bilja. Mahovina s Jave ispušta u vodu poseban spoj, supstrat koji potiče idealne uvjete u akvarijskoj vodi, a time i mrijest nekih vrsta tropskih ribica koje bi bez tog učinka izostale odlagati ikru. 

Kako se ova tropska mahovina privikla na ove, za nju ekstremne životne uvjete(?); odakle se našla u ovoj fontani(?); tko ju je donio i s kojom namjerom(?). Pitanja su to na koja nemam odgovor. Ipak, zanimljivosti nikada ne nedostaje onima koji pažljivo gledaju. To je dovoljno, bez obzira na brojna neodgovorena pitanja. Razlog više za neku buduću besciljnu šetnju europskim gradovima.